Otišla je jedna od najvećih

Smrt Vesne Krmpotić, jedne od najvećih hrvatskih književnica 20. stoljeća, duboko je potresla sve ljubitelje njezina bogatoga književnog opusa. Nakon smrti akademika Nedjeljka Fabrija ovo je novi preveliki gubitak za hrvatsku književnost. Othodu naši književni gospari i vladike u povijest svoga naroda, u njegovu samobitnost.

Književnica Vesna Krmpotić umrla je u beogradskome umirovljeničkome domu u utorak, 22. kolovoza 2018. Ispraćaj je bio u subotu 25. kolovoza 2018. na krematoriju beogradskoga Novog groblja. Na ispraćaju, osim sinova i Vesninih beogradskih prijatelja, bilo je i nas nekoliko iz Zagreba. Obred oproštaja vodio je svećenik-franjevac iz beogradskog samostana OFM Bosna Srebrna. Dirljivim govorom svjedočio je o posljednjim trenucima života velike književnice, uz koju je bio dok je umirala. Vesna Krmpotić bila je dugogodišnja članica Društva hrvatskih književnika. Jedna od onih kojima se ponosimo.

Vesnu Krmpotić DHK je prije deset godina nominirao za Nobelovu nagradu za književnost  / Snimio Goran Stanzl / PIXSELL

Vesna Krmpotić pisala je poeziju, posebno nadahnuta duhovnim iskustvima. U književnosti se javila kao krugovašica, no krenula je vlastitim tajanstvenim putem, postavši individualni, samosvojan i prepoznatljiv poetski glas. Od 1962. do 1964. bila je na specijalizaciji bengalskog jezika u Indiji. Naučila je bengalski, zaljubila se u indijsku filozofiju i književnost, koju je prevodila na hrvatski. Tagorea je čitala na jeziku izvorniku.

Životopis izdiktiran prije smrti

Prije smrti Vesna Krmpotić izdiktirala je vlastiti životopis s molbom da ga se koristi u pisanju o njoj nakon smrti. I to je neobičan, zanimljiv i njoj svojstven potez. Poštivat ću njezinu želju.

U životopisu Vesna Krmpotić, između ostaloga, piše:

Rođena sam u Dubrovniku, lipnja 1932. Brat Davor pretekao me za dvije godine. Otac Mario, podrijetlom Senjanin, a došljak iz Amerike–Filipina–Austrije–Njemačke, zvanja liječničkoga s trostrukom specijalizacijom, bio je u to vrijeme direktor dubrovačke bolnice. Majka mi je iz porodice Lopašić-Karlovsky, zagrebačko-vukovarske i starohrvatsko-njemačke.

 Živjeli smo nekoliko godina u Dubrovniku, onda smo se preselili u Split, i nedugo potom u Zagreb. Tamo je otac radio u Vinogradskoj bolnici kao načelnik internoga odjela. U Zagrebu smo odživjeli četiri godine rata, što nije bilo nimalo bezazleno, jer je otac „radio“ za partizane (slao lijekove, udomljavao mnoge zatvorenike u bolnici kao pacijente i poslije im omogućavao bijeg). (...) Nastupilo je tzv. oslobođenje (...).. Odjednom sam bila strpana u „buržoaziju“ (...). U školi sam iz jezika i književnosti dobivala jedinice. Teškom sam mukom završila gimnaziju na Katarinskom trgu, uz gorke otpore prema školovanju i, općenito, prema duhu vremena.   

Želeći saznati što je to u ljudima što je temelj i dobra i zla, upisala sam psihologiju. No psihologija onovremenska posve me razočarala (...) – čisti, profiltrirani biheviorizam. Načelnik tadašnjega Instituta za psihologiju na Marulićevu trgu bio je prof. Zoran Bujas. (...) Na kraju sam se odvažila upitati ono što me mučilo: „Kad ćemo slušati nešto o psihi?“  Njegov me odgovor zapanjio: „Kolegice, promašili ste fakultet. Trebali ste upisati teologiju.“

 Zbilja! Ja sam, doduše, diplomirala tu strogo oivičenu psihologiju, taj zauzdani vidik na čovjeka, ali sam istovremeno studirala i „svoju“ teopsihologiju – počela sam se svjesnije i ljubavnije predavati poeziji, toj najpreciznijoj definiciji neobjašnjivoga. U vrijeme studentsko, radeći na Velesajmu u indijskom paviljonu, dočepala sam se Tagorea i Upanišada. (...) Prevela sam Tagoreove Gitanđale za ondašnju izdavačku kuću Lykos. Otkrila sam da Indija za mene nije samo točka na globusu, nego u prvomu redu stanje duha.

Prve sam pjesme objavila još na prvoj godini studija u časopisu Hrvatsko kolo. (...)

Zbližila sam se s piscima svojega naraštaja. Zajedno smo podizali bune (najprije kao krugovaši, kasnije okupljeni oko časopisa Književnik). (...) Iz te ekipe najbolji su mi prijatelji bili  i ostali (!) Tonko Šoljan i Vlado Gotovac.

Onda sam otplovila poluteretnjakom u Indiju. Indijska vlada nudila je ekspertsku stipendiju, koju je malotko htio koristiti. Ja sam tada (1961. i 1962) radila u redakciji kulture Radiostanice Zagreb, u Jurišićevoj. (...) Dopala me poezija i esej. Plaća odlična, stan iza ugla u Amruševoj, družina u redakciji obrazovana i nesklona stereotipijama vremena (Slobodan Novak, Milan Selaković, Ivan Kušan). Ali jednoga jutra ja sam odlučila sve to napustiti.

U redakciju me toga jutra pozvao prof. Ivo Hergešić. Reče da me, eto, reda radi pita jesam li zainteresirana za takvu-i-takvu indijsku stipendiju. Odmah sam rekla da jesam (...). Na kraju smo se sastali utroje – prof. Hergešić, Rudi Filipović i ja, da bi mi obojica zgranutih pokušali objasniti što su amebe i kobre, i uopće, što to znači napustiti svoje društvo, i posao, i status književnice, i stan iza ugla, a sve to zaradi neizvjesnosti kojoj je ime Bharat, Indija.

Zov Indije

Međutim, zov Indije bio mi je u srcu (...). Bilo mi je tada trideset godina. Moj se otac već prije deset godina bio preselio u astralna carstva; majka je bila dovoljno mudra i hrabra da me podrži u odluci. I tako sam se ukrcala na poluteretnjak, iskrcala se u Bombaju i vlakom otputovala u Delhi. Smjestila sam se u studentski hostel. (...)  Upisala sam jednogodišnji studij bengalskoga (...). Na kraju godine mogla sam čitati Tagorea na izvorniku, i tako saslušati sasvim drukčiju melodiju pjesme nego što je engleski blankverse, na koji je sam Tagore prevodio svoje pjesme.

No više od studija voljela sam krstariti Indijom sama – osjećala sam se pritom beskrajno „doma“, čak i u nedoba, noću, po brdima, u osamama. Verala sam se na fasadu hrama u Khajurahu (...). Kasnije sam putovala manje pustolovno – s budućim suprugom Radivojem Petkovićem, koji je tada radio u jugoambasadi u Delhiju kao savjetnik za kulturu.  Boravak u Indiji trajao je nešto manje od dvije godine.

A onda mi se život promijenio. Udala sam se, preselila se u Beograd, rodila sina (Relju), naučila kuhati. Usput, prevela sam Kama sutru, napisala knjigu eseja-putopisa Indija, zbirku Krasna nesuglasja i još ponešto. To je tako trajalo dvije godine.

Onda smo otišli u Egipat, u čudesni, nestvarni krajolik neprolaza. Tamo se rodio drugi sin, Igor. (...)

Unatoč tomu što sam u Kairu započela i dovršila (prvu u nas) antologiju indijske književnosti (Hiljadu lotosa), ja sam pomislila da nadolazi kraj moje spisateljske karijere. Obitelj, posjetitelji, kokteli, večere, putovanja i istraživanja... Majka nam se pridružila (...) – ubrzo poslije rođenja drugoga djeteta otisnula sam se na jug, iza Asuana, gotovo do granice sa Sudanom. (...). Zagonetka piramida, precizna i magična matematika staroegipatskih fresaka i kipova, urski ziggurat i toranj u Samari djelovali su na mene kao poduka za svečanu šutnju.

Dok jednoga dana, gotovo nehotice, ne započeh pisati (...)  svojevrsni osobni spomenar, zapis po sjećanju. (...) Dijamantni faraon doživio je šest izdanja i bio nagrađen godišnjom Nazorovom nagradom.

Ubrzo po povratku zadesila nas je nesreća nad nesrećama. Drugi sin, četverogodišnji Igor, razbolio se od leukemije. Otputovala sam s njim u Pariz, u bolnicu St. Louis (...).Tražila sam po svijetu ljude drugih i drukčijih znanja, upoznala se s mnogima od njih (...).

Onda smo premješteni u Washington. Tamo smo, u američkom Nacionalnom institutu zdravlja, nastavili s propisanim kemoterapijama. Rodio se i treći sin, Neven. A Igor je 1975. otišao svojim putem, iako je na kraju, a na moju žarku molbu-molitvu, bio izliječen od leukemije. Izliječila ga je jedna od onih čudovitih osoba, gurnutih u stranu od službenih krojača kolektivnih percepcija. Igorovo neobjašnjivo izlječenje od maligniteta pod sam kraj bolesti (...) potvrđeno je od sama Instituta. Smrt je nastupila zbog kljenuti srca. (Sve to opisano je u kasnijemu romanu-reportaži Brdo iznad oblaka).

 U Americi sam pisala i dovršila knjigu Čas je,Ozirise, što je svojevrstan žal za (...) vjerodostojnim prijevodom staroegipatske filozofije, mita i poezije. Poslije Igorova odlaska rođena je zbirka pjesama Ljevanica za Igora.

Vratili smo se u Beograd 1977.

Godine 1981. suprug je imenovan ambasadorom u Gani. Proživjeli smo u Akri uobičajene četiri godine. Znala sam da me čeka pisanje izvješća s ratišta za život djeteta, za život smisla, za iskustvo dodira s tzv. nadnaravnim: knjiga-reportaža, koju sam godinama odgađala. Kojoj je Igor još u Washingtonu objavio ime: Brdo iznad oblaka.

U zemlji zapadne Afrike (...) sjela sam za stroj i u vrlo kratkom roku, služeći se dnevnicima i drugim dokumentima, napisala tu Igorovu knjigu (...).

Brdo iznad oblaka dugo se vremena nalazilo na vrhu liste bestselera.

Po povratku u Beograd (1985) pisanje se i objavljivanje žestoko nastavljalo. Kao i neumorna putovanja, prekobrdna i prekomorska. A kad je iz Srbije buknuo požar rata, postala sam suradnica hrabrih novina Danas (...).“

***

Oproštaj

Na sahrani je bilo vidljivo da je Vesna Krmpotić stekla brojne prijatelje zahvaljujući poeziji koju je posvetila hinduističkoj duhovnosti. Bila je poklonica indijskoga duhovnog učitelja Sai Babe. Njezin književni opus određuje visoka umjetnička razina više od stotinu knjiga poezije, proze, eseja, pripovijetki, romana, drama, antologija. Autorica je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti 108 x 108, koja sadrži 11.664 pjesme, a najpoznatije joj je djelo Brdo iznad oblaka. Ta je knjiga postala kultna. Uz nju su stasale brojne generacije čitatelja, privučene čudesnom snagom majčinske ljubavi i borbe za život smrtno bolesna djeteta. Kao vjernica znala je kako smrt nema konačnu riječ, kako na kraju ljudske drame ne zjapi užas vječnog Ništavila, već sjaji nova dimenzija postojanja.

Vesna Krmpotić dobitnica je niza hrvatskih književnih nagrada: godišnje nagrade Vladimir Nazor 1975, i istoimene za životno djelo 1999, nagrade HAZU-a za književnost 2006. za zbirku pjesama 108x 108 te Ivan Goran Kovačić (1988) za roman Brdo iznad oblaka...  Godine 2008. primila je odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića,  za zasluge u kulturi. Društvo hrvatskih književnika nominiralo je Vesnu Krmpotić za Nobelovu nagradu za književnost (2008). Dobitnica je i najviše hrvatske nagrade za knjigu poezije tijekom protekle godine, Tin Ujević, za doprinos hrvatskom pjesništvu (2013).

U ime Društva hrvatskih književnika od Vesne Krmpotić oprostio sam se kao predsjednik DHK-a, naglasivši njezinu književnu veličinu u korpusu suvremene hrvatske književnosti. Oprostio sam se od pokojnice njezinim riječima iz knjige Brdo iznad oblaka:

I sada:

od svih stvari mudrih i prekrasnih, od svih čuda što su bila ispod i iznad oblaka, koje mi je najmudrije i najljepše i najčudnije čudo:

Ljubav mi je najčudnije čudo.

Od svih stvari mudrih i prekrasnih najljepša je i najmudrija ljubav. Od svih vjera najvjernija je ljubav. Od svih istina najveća je ljubav. Ljubav mi je najčudnije čudo.

Poštovatelji njezine poezije hinduističkog nadahnuća oprostili su se čitanjem stihova i uvidom u njezin literarni opus.

Na kraju, dirljivo se od majke oprostio najstariji sin Relja Petković.

Izgubili smo veliku, samosvojnu i hrvatskome jeziku vjernu književnicu. Neka joj je vječna slava i hvala.